Čitam na Klokanici neki članak o tome kako steći prijatelje u novoj sredini…I sama sam se jednom našla u toj situaciji. Novi grad, bez posla, bez prijatelja. Neću lagati, godinu dana sam bila u komi, koristila sam svaku priliku da odem doma. Sve mi je bilo tamo. Obitelj, svi prijatelji, joga…Probala sam ja s nekakvim uključivanjima u društvo, izlascima, vježbanjem, ali nikako se nisam osjećala kao da se uklapam, Kao da me sve mimoilazilo….

U zadnje vrijeme stalno nailazim na situacije u kojima žene jedna drugoj podmeću noge. Podbadaju, podcjenjuju, prigovaraju, ogovaraju, zabadaju noseve i osuđuju. Čemu to? Zavist? Ljubomora? Pogotovo u današnje doba kada je na društvenim mrežama sve nekako otvoreno. Pa se proslijeđuju tuđe poruke, kopiraju statusi  i seciraju komentari. Svjesna sam da je bilo toga i prije, ali kako je sada sve otvorenije, tako i ovo sve vidljivije.

Kako neki ne razumiju da smo svi u istom košu? Svi se trudimo biti sretni i uživati u ovom životu. Većina nas je prošla i trudnoće i porode, bebine prve dane….Pa umjesto da si budemo potpora u tim teškim (ali i sretnim) danima, da se podržavamo, ohrabrujemo i pomažemo, nama je ljepše crniti jedna drugu. Zar je zaista bitno tko doji a tko ne, tko koristi jednokratne a tko platnene pelene, tko dijete vodi za ruku a tko nosi okolo? Koja ima Stokke, koja Maclaren a koja neka no name kolica….Svima nam je sa klincima jedini cilj da oni budu sretni. Zar je zaista bitno u kakvim se kolicima voze i kakvu odjeću nose?

I sama sam se milijun puta našla u takvoj situaciji. Nekako kroz godine i iskustvom stekneš određene stavove i lako se desi da ako netko radi nešto suprotno totalno nesvjesno kreneš sa osuđivanjem i uvjeravanjem da je tvoj način zaista onaj bolji. Ali možda nije. Za tu osobu bar. Probajmo svi skupa biti malo otvoreniji jedni prema drugima. Tko zna, možda će baš ona osoba koju najviše osuđujemo uz malo potpore postati draga prijateljica. Držimo se skupa, budimo tu jedna za drugu….Mislim da je to važno. Za sve nas.

Zaista je nevjerojatno sto smo mi zene sposobne utrpati u torbicu. Ako imamo malu torbu, biti ce toliko puna da cemo je jedva zatvoriti pa cemo se stalno zaliti kako nam treba veca. Ako kupimo veliku torbu, i ona ce se nekako magicno napuniti i sa sobom cemo tegliti pola kuce. Nije ni cudo da sve hodamo nakosene od tezine torbi na ramenima.

Ja sam prosla i male i velike, i redovito su sve bile pune. Sada sam uglavnom orjentirana ruksake jer su mi najzgodniji za voznju biciklom i jurnjavu za klincima. Svaki tjedan ga kompletno ispraznim, stavim samo najnuznije, i za dva dana kao da je netko mahnuo magicnim stapicem i unutra ubacio raznorazne stvari. Ponekad se osjecam kao da imam Sport Billy torbicu, sto ti god treba, gurnes ruku, protreses i nade se.

Evo sto sam ovaj tjedan uspjela ugurati u svoj maleni ruksak. Jos mi samo fali rezervna roba za malca jer bez rezervnog para gaca i hlaca, ne idem nikuda. A onda kad krenem traziti novcanik ili kljuceve, moram reci da me ljudi malo cudno gledaju kad prvo izvucem djecje gace. Ali sve u rok sluzbe valjda 🙂 Mozda sa godinama uspijem reducirati bar malo sadrzaj torbice. Ako nista, barem cu prestati hodati sa minimalno dva autica u torbi.