KRADLJIVICA KNJIGA – MARKUS ZUSAK
Obično ne čitam knjige o 2. svjetskom ratu. Jer su prebolne, preteške, preintenzivne. Obično. Ni sama ne znam što me nagnalo da usprkos tome odlučim pročitati Kradljivicu knjiga. Možda jer sam čula toliko dobrih recenzija. Možda jer sam je našla na policama dječjeg odjela knjižnice pa sam pomislila, ma ajde, ne može biti tako teška ako je na dječjem odjelu. Hm da…ne može.
”Prvo boje. Onda ljude. Tako ja obično vidim stvari. Ili bar pokušavam. Evo jedne male činjenice – umrijet ćete. Zabrinjava li vas to? Molim vas – ne bojte se. Ako ništa drugo – pravedna sam.”
Ova knjiga neobična je kao prvo zbog njenog naratora – glavni pripovjedač ovdje je sama Smrt. Što, zapravo, niti ne začuđuje obzirom na tematiku knjige, jer u doba ratova, ona je jedina konstanta u svijetu. Upravo ta zanimljiva konstrukcija knjige zadržala dulje nego što sam očekivala, dovoljno dugo da se uvučem u priču i ne prestanem čitati.
O samom sadržaju neću puno pričati, dovoljan je samo citat iz knjige:
” To je zapravo samo pričica o, između ostaloga: jednoj djevojčici, nekoliko riječi, harmonikašu, nekoliko fanatičnih Nijemaca, židovskom šakaču i poprilično mnogo krađe. ”
Čitajući ovakve knjige ponekad se zaista zapitam koji je vrag nama ljudima. Da sami sebe uspijevamo okrenuti jedne protiv drugih, te uzrokovati toliko boli i toliko patnje. A zbog čega? Milijuni života samo zbog egotripova nekoliko ličnosti? Drugi svjetski rat samo je jedna velika lekcija kako stvari mogu otići jako krivo. Koliko je nedužnih ljudi bilo upleteno u sve to, aposolutno nezasluženo. Ne samo Židovi, nego i ostali stanovnici zahvaćenih područja. Obični, radišni ljudi, koji su samo željeli živjeti normalan život.
Ovo je priča o takvim ljudima. O stanovnicima jedne zemlje u njenom zloglasnom periodu. O ljudima koji su usprkos svemu bili spremni prihvatiti siromašnu djevojčicu i odgajati je kao svoju. O onima koji su riskirali svoje živote pomažući ”nepoželjnima’. Ovo je priča o humanosti. O ljubavi. I o odrastanju. I smrti, tako puno smrti.
Plakala sam čitajući zadnjih dvadesetak stranica knjige. Suze su u očima i dok ovo pišem. Dio knjige podsjetio me i na vlastito djetinjstvo. Jer i mi smo ljudi koji su djetinjstva prosjedila po skloništima. Koja su danima strepila u iščekivanju uzbuna i strahovala od pisma kojima se netko naš poziva u vojsku. I od onih drugih pisama, onih kojih se više ne želimo ni sjećati. Možda je i zato ova knjiga posebno teška. Jer i mi smo samo bili nedužna djeca okružena nečim što u ono doba ni sami nismo mogli pojmiti.
Sve u svemu, od mene čista petica, iako nisam od početka bila uvjerena da će je zaslužiti. I definitivno knjiga koju treba pročitati nekoliko puta, polagano i detaljno. Ako imate dovoljno čvrsto srce za to. Ja još uvijek nemam.