Koliko, zapravo, dozvoljavamo djeci da budu slobodna?

Nedavno sam se uhvatila da se cudim da kako dijete od 10 godina ide samo pjeske do grada…Eto, koliko su se vremena promijenila kada nesto sto je sasvim normalno vecina ljudi smatra necim vanserijskim. Zalosno je sto je postao standard djecu vozati naokolo kao gospodu, ne pustati nikuda same, ne daj bog da ostanu kod prijatelja dulje od 2h i da se ne jave telefonom svakih sat vremena.

Pa zar je moguce da je zaista doslo do toga? Da nesto sto je nama bilo normalno danas postaje iznimka?

Probajte se sjetiti koliko ste vremena kao klinci provodili vani. Koliko ste se druzili sa prijateljima. Koliko su vremena od toga roditelji znali gdje ste? Znam da su vremena danas drugacija, ali znate sta, nisu bas toliko. I onda je bilo cudaka i voajera, cak bih rekla da su danas vise stacionirani u zatvorenom ispred kompjutera, nisam rijetko i sama u nekom žbunju naletjela na igle i druge sumnjive stvari, a bome centar Zg u kojem sam odrasla i onda je bio pun auta i opasan.

Vjerujem da su i moji roditelji bili jednako svjesni tih stvari. Ali ja sam i dalje sama isla tramvajem u skolu od svoje 10te godine, do ducana jos u prvim razredima osnovne, a druženja su u kvartu zapocinjala u 9 ujutro i uz pauzu za rucak trajala do 20h. Ponekad se divim roditeljima sto su nam toliko vjerovali da smo mogli ici kuda smo htjeli,i iako su većinu vremena znali gdje smo, rijetko kad su nas uopce provjeravali. Ponekad se znalo desiti da su predvecer roditelji dosli po nas pa se i sami zapricali/podruzili npr pred crkvom, gdje smo se obicno igrali.

Svi su znali svu djecu i svi su se roditelji medusobno poznavali. Nerijetko sam otisla do prijateljice doma jer je njena mama pozvala da tamo rucamo, pa usput ostala cijeli dan kod nje. Nema kuce u kvartu za koju nisam znala tko sve tamo zivi, nije bilo dvorišta, parkica ni skrivenog prolaza koje nisam poznavala.

A sada kada imam vlastito dijete, ne mogu se zamisliti u ulozi svojih roditelja. Priznajem da bih prva dobila napadaj panike da mi nekud ode i da ne znam gdje je. Mozete li si i vi to uopce zamisliti? A opet, svjesna sam da to mora, da ne moze biti zalijepljen za mene do fakulteta.

Znam sam da vise nisu takva vremena, ali zaista se nadam da ce ipak imati neko drustvo za poigrati se lopova i pandura po kvartu, za
voznju na bajkovima, za gadanje vodenim balonima ili bjezanje od cura (dok cu ja vrlo vjerojatno vesti goblene ili plesti carape da se smirim dok ga nema doma). Da se nece sve svesti samo na mobitele, playstatione, igraonice i sl. Koliko god mi bilo tesko pustiti ga, zelim da bude u stanju sam otici u skolu ili na trening, i da ja budem totalno cool oko toga. Ali za to jos moramo puno vježbati, i ja i on/oni