SIGNATURA SVIH STVARI – ELIZABETH GILBERT

Sa Elizabeth Gilbert  imam jedan specifičan odnos. Uglavnom je jako jako volim, ali ponekad mi ide strašno na živce :).  ”Jedi, moli, voli”, knjiga je koja je uletjela u pravo vrijeme u moj život i koju sam čitala gutajući svaku napisanu riječ i  duboko proživljavajući svako iskustvo izneseno.  I to sam je nekako uspjela nabaviti u doba kada je tek izašla – poštarina je sa Amazona bila skupa i gotovo nitko nije još naručivao stvari sa Interneta. Ali morala sam je imati. I danas još uvijek drži počasno mjesto na mojoj polici…jer dala mi je osjećaj slobode i svjesnost o tome da zaista mogu sve što poželim, a to je nešto neprocjenjivo.

No, nakon  ”Jedi, moli, voli”, na red je došla ”Sudbonosno da”, koje me ubilo u pojam. Mislim da je čak nisam niti dovršila, što se meni zaista rijetko dešava. Zato sam bila skeptična prema ovoj knjizi, jer mogla je oduševiti, a mogla je totalno uništiti čaroliju koju je Gilbertica stvorila prvom knjigom. No, srećom, knjiga je odlična. Ponovno sam se zaljubila u autoricu, u toj mjeri da sam već nabavila i njene ostale knjige, koje spremno čekaju na polici.

Način na koji Elizabeth Gilbert piše zaista je čaroban. Već nakon prvih par stranica sam do te mjere bila uvučena u priču da sam imala osjećaj kao da se cijela radnja dešava upravo pred mojim očima. Likovi su živopisni, prepuni detalja i složeni, počevši od Alminog oca Henryja,  čovjeka koji je u srži dobar, koji obožava svoju pametnu kćer preko svake mjere, no u isto vrijeme je strog, usmjeren ka uspjehu i apsolutno van svakih okvira tadašnjeg društva, te majke Beatrix, koja je sve samo ne obična žena tog vremena.

”Beatrix je više cijenila korisnost od dosade, poučno od zabavnoga. Sumnjičavo je gledala na sve što bi se dalo proglasiti ”nevinom zabavom” i otvoreno prezirala sve neozbiljno i grešno. U ono neozbiljno i grešno ubrajalo se: neobuzdane ženske, jedenje sladoleda, posjete slastičarnicama, anglikance (koje je smatrala prikrivenim katolicima i čija se religija, kako je tvrdila, kosila s ćudoređem jednako kao i sa zdravim razumom), čaj (poštene Nizozemke pile su samo kavu), jeftine kućne pomoćnice (ušteda koja donosi nevolje), proslave Nove godine (nova godina pristiže ovako i onako, bez obzira na svu tu zvonjavu), plemstvo (plemenitost se mora temeljiti na ponašanju a ne naslijeđu) kao i pretjerano hvaljenu djecu (dobro ponašanje mora se očekivati, a ne nagrađivati). Vjerovala je kako je iskonski dostojanstveno ostati nedirnut od osjeta, zapravo, bila je uvjerena kako je ravnodušnost istinska definicija dostojanstva. I, najvažnije od svega, Beatrix Whittaker vjerovala je u ugled i moralnost – no ako bi već morala birati, vjerojatno bi se bila odlučila za ugled.”

Kao dijete takvih roditelja, Alma Whittaker na svom imanju u White Acreu izrasta u ženu koja je pametna, sposobna i snažna. Ženu sa urođenom žeđu za znanjem i kritičkim umom, koja ga brusi na očevim večerama sa raznim znanstvenicima, umjetnicima i intelektualcima tog vremena. No, prolazak kroz doba puberteta i rani gubitak majke ostavljaju Almu nepripremljenu za sve ono za što su obično majke tog doba pripremale svoje kćeri – za odnose sa drugim ženama (iako joj tu pomaže iskričavi lik luckaste susjete Rette),  odnose sa muškarcima, te općenito cijeli spektar emocija koje od svojih roditelja nikada nije imala prilike naučiti.  I tada počinje Almin život znanstvenice, žene koja nije sigurna da li će ikada u životu iskusiti što su to prava ljubav i obitelj, no žene koja je strastvena, borbena i srčana.  Kroz knjigu pratimo Almine uspone i padove, zanose i razočaranja, njena svjetska putovanja i njene radove, dok istovremeno učimo o svijetu u to doba, svijetu u kojem je dolazilo do velikih otkrića na svim poljima, no i svijetu gdje su žene tek morale dokazati svoje sposobnosti.

Malo je reći da me ova knjiga oduševila. Oborila me s nogu, i to pošteno. Volim romane o snažnim ženama, volim romane sa porukom, ali volim i romane koji te natjeraju da razmišljaš o onome što čitaš, kao i one koji tvoju maštu natjeraju da radi sto na sat. A ovo je zaista takav roman, od početka do kraja. Nesumnjivo je da ću ga pročitati najmanje još jednom, jer se ne može sve upiti  iz prvog čitanja, preopsežan je i predubok, Iako, na prvu, djeluje samo kao još jedan običan povijesni roman.

”Nije smatrala da joj je blago pripalo pravom. Činilo joj se temeljnim osobnim pitanjem da sama, od ovog časa na dalje, utire vlastiti put u svijetu. ”