Recenzija: Narančasta je nova crna – Piper Kerman

Ponekad su knjige samo knjige. Ponekad su tv serije samo serije. Pročitaš/ pogledaš i ideš dalje. No ponekad, samo ponekad, knjiga znači promjenu. Pa poželiš više. Znati više, razumjeti više. Pa pogledaš seriju. A onda se otvore horizonti. Ne govorim o nekom iznenadnom prosvjetljenju, no govorim o onome kada sasvim slučajno otkriješ novi svijet. Kao da preko noći otvoriš oči i najednom sve vidiš drugačije. Realnije, jasnije, bolnije.

Upravo se to meni desilo sa ”Orange is the new black”.  Knjigu sam pročitala na preporuku prijateljice.  Tema mi je bila zanimljiva, drugačija i svježa, pa sam nakon knjige odlučila pogledati seriju jer me zanimalo kako su sve to prikazali na ekranu. I ostala sam zapanjena, prije svega izvanrednom glumačkom ekipom, a onda cijelim konceptom serije i atmosferom. Prva sezona (kao i kod Handmaid’s Tale) uglavnom se odnosi na knjigu (uz neke promjene scenarija), no dalje serija preuzima u svom smjeru. I to kakvom smjeru. Jeste li se ikad zapitali kako izgleda život u ženskom zatvoru? Nekako nitko ne razmišlja o tome, nekako je uvriježeno vjerovanje da su svi tamo sa razlogom i dalje od toga ne idemo.  Ova serija potiče nas da razmislimo o uzrocima i posljedicama, o olakotnim okolnostima, uvjetima u zatvorima, korupciji, zakonima o imigrantima, te položaju žena u društvu općenito…Velike teme poput siromaštva, silovanja, narkomanije, obrađene su kroz priče likova koje upoznajemo u zatvorskom okruženju. No kako su zapravo dospjele tamo? I kako su naučile preživjeti u zatvorskom svijetu? Koliko su sebe morale dati da bi mogle preživjeti? Kao što u jednom momentu glavna glumica kaže: ”I am scared that I am not myself here, and I am scared that I am. ”.

Ono što mi se posebno sviđa je što je usprkos svim tim teškim temama serija vedra, a ponekad humor izviri iz totalno nepredvidljivih situacija – kako i u stvarnome životu kada se često u najgore doba nekako najviše liječimo smijehom.  Uz ovu seriju sam se smijala, plakala (i to kako), bila sam toliko ljuta i onda toliko tužna. Iskreno sam zavoljela(i još volim) sve te žene i priče koje predstavljaju, te mislim da bi trebalo biti puno više serija ovakvog tipa jer one zaista utječu na stavove gledatelja i njihovo ponašanje. Natjerale su me da totalno preispitam neka svoja razmišljanja, da pročitam puno članaka i blogova na tu temu, da nabavim hrpetinu knjiga kako bih dublje istražila neke problematike koje su me zaintrigirale. Opećnito mogu reći da mi se otvorio jedan cijeli novi svijet i da sam ostala osupnuta količinom informacija za koje sam najednom imala potrebu istražiti ih dublje.

Još jedan od razloga zbog čega sam oduševljena cijelim ovim projektom je činjenica da je to sve zaista nadišlo i samu knjigu, a i seriju. Od cijelog casta koji je sudjelovao na brojnim Pride paradama, podižući tako svijest o podržavanju različitosti, sve do osnivanja Poussey Washington fonda koji će pružati besplatnu pravnu pomoć ženama u Americi boreći se za promjene u kriminalnom sustavu, za prava imigranata te protiv masovnih zatvaranja. Respect svima koji su sudjelovali u ovom projektu, respect i samoj autorici Piper Kerman jer bez nje ne bi ovoga niti bilo.  Možda to sve neće donijeti neke velike i drastične promjene u svijetu. Vjerojatno neće. Ali ako nekoliko ljudi dobije priliku za novi život zbog svega toga, mislim da je vrijedilo. A da su utjecali na ljude, u bilo kojem smislu, definitivno jesu. Meni su otvorili cijeli jedan svijet. Znam da sam samo malena jedinka u moru ljudi, ali vjerujem da nisam jedina.

”Think of all the roads, think of all their crossings
Taking steps is easy, standing still is hard
Remember all their faces, remember all their voices
Everything is different, the second time around
And you’ve got time.”

Izdavač: Naklada Ljevak