Usudiš li se….volontirati?

Znate kako neka putovanja pamtite cijeli život? Da li zbog posebne lokacije, veselog društva, savršenog smještaja ili jednostavno dobre vibre? Ja imam sreće pa je nekako ispalo tako da je svako moje putovanje bilo stepenica prema nečemu novome, i da su, osim što su me nečemu naučila, ostavila dugotrajan trag u mom životu. Na primjer, u Tunisu sam naučila da je čovjeku dovoljno samo 45 minuta sna da bi normalno funkcionirao nakon cjelonoćnog feštanja, u Krakowu da je i na ludoj Novoj godini moguće upoznati ljubav svog života, u Turskoj da su neka prijateljstva zauvijek, u Madridu da postoje zaista dobri ljudi, a u Egiptu da je dobro društvo zlata vrijedno. Ali, o svemu tome neki drugi put!

Danas ću pisati o onom putovanju koje je promijenilo sve. Koje mi je dalo snage za neke promjene u životu i zapravo bila jedna velika prekretnica. Koje mi je pokazalo da kada nešto želiš, da je zaista dovoljno samo pokrenuti se.

Ne znam jeste li znali, ali Volonterski centar Zagreb svake godine djeluje kao posrednik za Međunarodne volonterske kampove.  Prije puno puno godina, dok sam još bila mlada studentica, sasvim slučajno sam i ja došla do te informacije. Otišla sam tamo sa frendicom, raspitale se o svemu i odlučile pokušati. Znači, u principu, sve je prilično jednostavno. Odete tamo na razgovor, oni vam u kratkim crtama objasne što su to Međunarodni volonterski kampovi, koje su vaše obaveze i odgovornosti, koje su obaveze organizatora, i ostale važne stvari. Ako niste član VCZ-a, nije bitno, na licu mjesta se možete učlaniti.  Znači, organizator pokriva je odgovoran za smještaj i hranu, vi sami snosite trošak prijevoza do kampa i nazad, a zauzvat je vaša odgovornost raditi posao za koji ste se unaprijed dogovorili.

Sljedeći korak je izabrati kamp. Na web stranici od VCZ-a imate stranicu sa popisom kampova po zemljama, i sa svim detaljima za svaki kamp – od njegovog trajanja, vašeg smještaja, što je predviđeno za posao, broja traženih volontera…Imate festivalske kampove, kampove za pomoć u lokalnim zajednicama sa njihovim projektima, rad sa djecom, permakulturu, pa svašta zaista. Izaberete 4-6 kampova koji vam se sviđaju po opisima i čekate na koji ćete upasti. Ja i frendica smo se bazirale na Francusku, prvi na izboru nam je bio kamp u malenom mjestu Saint Rambert de Bugey, pored Lyona. Inače, kampovi u Francuskoj su jedini u trajanju od 3 tjedna, što je super plus, a mi smo izabrale kamp u kojem je trebalo raditi na obnavljanju nekog ruševnog dvorca. I upale smo baš na taj! No, frendica je u zadnji tren odustala, a ja sam nakon dugo vijećanja ipak odlučila ići, pa makar i sama. 

I tako sam ja nekako sva skulirana obavila sve pripreme, pozdravila se sa svima, sjela u bus za Lyon, i tek me onda osjetila paniku. Kako ću, što ću, jesam ja luda šta se sama upištam u to….ne znam francuski, noćim solo u hostelu u Lyonu, hoću li potrefiti vlak za to selo (inače imam traumu od vlakova i da ću sjesti na krivi..uvijek kad nekud putujem vlakom barem 5 osoba pitam da li sam u pravom vlaku, da ne bi bilo zabune), kako ću se snaći među tolikim nepoznatim ljudima, kako ću izdržati tamo tri tjedna? Milijun pitanja u glavi, a gotovo je, već sam na putu. Ništa, odlučila sam se opustiti kad mi već nema druge, i vjerovati svojim sposobnostima komunikacije i snalaženja! I mogu vam reći da su to tri tjedna koja su mi promijenila život u potpunosti!

 

Od super smještaja u hostelu, gdje sam se skompala s dvije Engleskinje i nekoliko Australaca pa smo dva dana zajedno zujali po Lyonu, do puta u selo i smještaja u predivnoj sportskoj dvorani, od 16-tero totalno različitih ljudi iz cijelog svijeta koji su mi postali toliko dragi i dobri prijatelji da smo se još kasnije godinama nalazili po Europi, pa sve do mene ponosne i hrabre što sam se odlučila na takvu pustolovinu.  Vodili su nas po izletima, slikali za lokalne novine, isprobala sam paraglideing i via ferratu, išla na izlete, a sve bez potrošene kune. Jedini trošak koji sam imala bio je povratna autobusna karta do Lyona.

 

Šok je bio povratak doma, suze i konstantno dopisivanje koje je slijedilo nakon povratka u realnost kroz neko vrijeme zamijenila je želja za još. Za još putovanja, za još prijateljstava, još novih iskustava, za još svega….Kao da su mi se otvorile oči prema svijetu. I tako je počela moja ljubav prema putovanjima. Da mogu, opet bih išla volontirati. Možda jednog dana i odem sa djecom. Ako imate prilike, ja vam od srca preporučujem.

Kog zanima nešto više o lokalnim i međunarodnim volonterskim kampovima, te volontiranju općenito, slobodno neka baci oko na www.vcz.hr,