Sama u gradu

Čitam na Klokanici neki članak o tome kako steći prijatelje u novoj sredini…I sama sam se jednom našla u toj situaciji. Novi grad, bez posla, bez prijatelja. Neću lagati, godinu dana sam bila u komi, koristila sam svaku priliku da odem doma. Sve mi je bilo tamo. Obitelj, svi prijatelji, joga…Probala sam ja s nekakvim uključivanjima u društvo, izlascima, vježbanjem, ali nikako se nisam osjećala kao da se uklapam, Kao da me sve mimoilazilo….

Onda je nekako polako krenulo. Počela sam raditi, pa barem nisam po cijele dane sjedila doma. Kada sam ostala trudna, nisam očekivala da će mi dijete zapravo toliko promijeniti život. Patronažna me nagovorila da odem na grupu za potporu dojenja. Prvi put sam se jedva natjerala….Nakon toga se 2 godine nisam dala od tamo. I onda još godinu dana sa drugim 🙂 Ta druženja petkom postala su dan za mene. Čak je i muž znao da petkom ne kuham jer sam na druženju. I nekako malo po malo, sretneš te mame u gradu, sretneš ih na plivanju, na gimnastici, u parkiću …Najednom pozdravljaš pola grada, znaš svu djecu poimence, nemaš srama sjesti se sa bilo kim na kavu, Imaš društvo za fešte, za vikende na moru, za vježbanje, za tračanje. I mislim si, koja promjena u samo par godina. Samo zbog tog malog hahara. Sada imam osjećaj kao da sam oduvijek ovdje. Ne osjećam se više kao stranac. Istina, opere me tu i tamo nostalgija kad se sećem centrom Zagreba, ali ne mogu si zamisliti da ponovno živim tamo. Bar ne još 15ak godina 🙂