Recenzija: Sluškinjina priča – Margaret Atwood

Pogledala sam seriju. Posudila knjigu i pročitala je. Na kraju je i kupila. Jer ova knjiga vrijedi stajati na polici, ako ništa drugo kao upozorenje kako bi nam moglo biti u životu i kao znak zahvalnosti što (još uvijek) nije. Margaret Atwood je autorica sa zaista specifičnim stilom pisanja i nije je uvijek lako čitati. Sjećam se  da sam čitala nekoliko njenih knjiga dok sam bila mlađa i da ih nisam baš najbolje razumjela. Možda sam samo bila premlada, ne znam – danas ipak razmišljam drugačije.

Da budem iskrena, serija mi je  ipak malo bolja. Knjiga prikazuje samo jedan kratak segment života, dok serija ipak nudi neku introspektivu što se desilo, kako se desilo, te kako se priča raspliće. Obzirom da na seriji radi i sama Margaret Atwood,  dio koji pokriva radnju knjige. prikazuje sve i više nego vjerodostojno. Vizualno savršena, na neke scene zaista se čovjeku sledi krv u žilama.

Godina, nepoznata. Prema knjizi, radi se otprilike o ranim 2000-tima, serija sve to ipak smješta nešto kasnije, oko 2025-te. No, treba uzeti u obzir i činjenicu da je sama knjiga  napisana stvarno davno, čak 1985-godine.  Suvremeni svijet je u katastrofi, zagađenja su uništila živa bića, i veliki broj žena ostaje neplodno. I ono malo žena što uspijeva začeti, rađa djecu sa različitim derformitetima. U jednom momentu dolazi do pada vlade, ubojstva predsjednika i članova Kongresa te državu preuzima sekta koja se naziva ”Jakovljevi sinovi”.  Ženama se u jednom danu zamrzavaju svi računi (njima mogu upravljati isključivo njihovi muževi ili muški članovi obitelji ako nisu udane), slijedi masovno dijeljenje otkaza – dajući svima na znanje da je ženama mjesto u kući. Zabranjuje im se čitanje, pisanje i izražavanje mišljenja na glas. Kazne su brutalne, odsjecanje ruku, vješanje. Postojiš, ali samo na rubu egzistencije.  Pobačaji su zabranjeni, porodi isključivo prirodni, a ovisno o njihovoj majčinskoj ulozi dijele se na Tetke, Supruge, Sluškinje i Marthe. Niti osobna imena više se ne koriste, svaka Sluškinja ime dobiva po svom Zapovjedniku, glavi kuće.  Supruge su žene visokih činovnika, odjevene uvijek u plave haljine, Sluškinje služe isključivo za reprodukciju jer većina Supruga ne može imati djecu, dok one koje više nisu to sposobne, šalju ili u Kolonije gdje se bave raznim fizikalijama i čišćenjem radioaktivnih otpada, ili u Jezabelu, gdje rade kao prostitutke, dok god potraju.

”Sjećam se pravila. pravila koja nikada nisu bila objašnjena, ali ih je znala svaka žena: Ne otvaraj vrata nepoznatu čovjeku, pa makar rekao da je policajac. Ne zaustavljaj se na cesti da pomogneš vozaču koji se pretvara da mu je auto u kvaru. Ostani zaključana i produži.  Ne idi noću sama u praonice – samoposluge.  Razmišljam o tim praonicama. Što sam nosila u njih: hlačice, traperice, hlače za trčanje.  Što sam stavljala u automate: vlastitu odjeću, vlastiti novac, novac koji sam sama zarađivala. Kolike li nezavisnosti.  Sada hodamo istim ulicama, u crvenim parovima, i ni jedan na muškarac ne dobacuje prostote, ne obraća nam se, ne dotiče nas. Nitko ne zviždi za nama. 

Postoji nekoliko vrsta slobode, govorila je Tetka Lydia. Sloboda djelovanja i izbavljenje. U doba anarhije vladala je sloboda djelovanja.  Sada ste dobile izbavljenje. Ne podcjenjujte ga. ”. (M. Atwood – Sluškinjina priča)

Čednost, vjera, molitve, društvo koje počiva na muškarcima dok su žene svedene samo na uloge koje izvršavaju u takvom poretku, brutalne kazne, restrikcije, pravila, sve to kao posljedica doba u kojem je bilo previše svega – previše golotinje, previše slobode, previše seksa, previše samostalnosti.  Sve si mislim, zar bi zaista moralo doći do nečega tako drastičnog i tako brutalnog, da bismo konačno shvatili koliko smo sretni što živimo u vremenu u kojemu živimo, i što možemo utjecati na to kamo ćemo odvesti ovaj svijet. Ili smo ipak mulci koji trebaju režim koji će slijepo slijediti, jer nam je tako lakše funkcionirati.

Kako bi rekao Zapovjednik u ovoj knjizi: ”Ne možeš nešto postići a da nešto ne žrtvuješ. Mislili smo da možemo postići bolji život. Bolji? kažem slabim glasom. Kako može misliti da je ovo bolje? Bolje nikada ne znači bolje za svakoga, kaže. Uvijek znači i gore, za nekoga. ”. 

Izdavač: Lumen Izdavaštvo