Recenzija: This is how it always is – L. Frankel

”You can’t tell people what to be, I’m afraid,” said Rosie. “You can only love and support who they already are.”

Ovo nije knjiga o odgoju. A opet, je. Ovo nije autobiografija, a opet ima autobiografskih elemenata. Priča je ovo o jednoj posebnoj obitelji, koja ima posebnog najmlađeg člana – dječaka koji je već sa tri godine poželio biti djevojčica kada odraste, a sa pet godina odlučio početi nositi haljine. Sama priča napisana je vrlo realistično, sa tako dobro prikazanim dvojbama kroz koje prolaze roditelji tog djeteta, da me nije iznenadilo kada sam pročitala da i sama autorica prolazi kroz isti proces sa svojim sinom. To jest, sa svojom kćeri.

Teško da bi itko bez svega proživljenog na svojoj koži mogao napisati tako dirljivu, a opet tako realističnu priču. Priču o neobičnom usred običnog. Priču o nečemu što je žuto u crno bijelom svijetu. Priču o pripadanju i nepripadanju istovremeno.  Priču o roditeljstvu u moderno doba, kada je sve što želiš biti stup potpore svom djetetu, podržati ga u svakome pogledu, no istovremeno si svjestan da je izvan vaša četiri zida jedna potpuno druga priča?

”If an eyeball sticker was creative self-expression, surely Claude should wear what he wanted to school. How could you say yes to webbed feet but no to a dress, yes to being who you were but no to dressing likne him? How did you teach your small human that it’s what’s inside that counts when the truth was everyone was pretty preoccupied with what you put on over the outside too?”.

Divni su mi prikazi dvojbi roditelja, razmišljanja o tome kako da se izbore za svoje dijete, da mu osiguraju mogućnost da odraste u osobu koja je sigurna u sebe  i koja se ne koleba u svojim izborima.  No istovremeno, birajući njegove bitke mijenjaju život cijele svoje velike obitelji.

“This is how it always is. You have to make these huge decision on behalf of your kid, this tiny human whose fate and future is entirely in your hands. Who trusts you to know what’s good and right and then to be able to make that happen. You never have enough information. You don’t get to see the future. And if you screw up – if with your incomplete contradictory information you make the wrong call – nothing less than your child’s entire future and happiness is at stake. It’s impossible. It’s heartbreaking. It’s maddening. But there’s no alternative.”

Preporučam ovu knjigu svakom čovjeku. Roditelju, ne-roditelju, muškom, ženskom, starijem a posebno mlađem naraštaju…Vjerujte mi na riječ, ovo je knjiga u koju ćete se zaljubiti. Zaljubiti se u ovu veliku disfunkcionalnu obitelj, zaljubiti se u roditelje koji čine greške, iako u najboljoj namjeri, a prije svega u Poppy. Iskričavu, vrckastu, bezbrižnu i veselu Poppy .

Odrasli smo u svijetu gdje je biti drugačiji još uvijek nešto loše. Gdje se ljudi boje različitosti. A zar je zaista na kraju dana bitno, da li je netko muško ili žensko? Da li dječak hoda u haljinama ili cura u hoodicama? Da li voli muškarce  ili djevojke? Zar ćemo okrenuti leđa nekome samo zato jer se ne uklapa u naše sterotipe? Budimo tu jedni za druge, budimo otvoreni…tko zna, možda nas upravo iza nečeg drugačijeg čeka nešto nevjerojatno lijepo.

“This is a medical issue, but mostly it’s a cultural issue. It’s a social issue and an emotional issue and a family dynamic issue and a community issue. Maybe we need to medically intervene so Poppy doesn’t grow a beard. Or maybe the world needs to learn to love a person with a beard who goes by ‘she’ and wears a skirt.”